S riječke/sušačke se strane Učka u sumrak čita samo kao taman obris oštrih rubova na svijetloj pozadini neba. S druge je strane Istra, gdje dan traje duže.

U Istru se, kroz Učku, ulazi tunelom. Na kraju dugog tunela dva kratka bljeska, dva kratka dijela otvorene ceste pred jednako kratkim tunelima Zrinšćak I. i II s pogledom prema dolini i izazovnim kamenim totemima.

(Negdje iznad umjetnik Mirko Zrinšćak u napuštenom selu živi i radi u svojem ateljeu-radionici u zgradi seoske škole).

Tako oblikovanom ulasku u Istru (iako možda ne iz razloga za koje se zalagao prof. Ante Marinović-Uzelac), unatoč kilometrima recentno izgrađenih autocesta, još je uvijek ravan samo ulazak u Rijeku zaobilaznicom iz smjera Zagreba. Most visoko nad kanjonom Rječine, razapet između dva tunela, mjesto je prvog pogleda na grad: trsatska gradina s jedne strane kanjona, neboderi na Kozali s druge, a između njih pogled na dio Riječkog zaljeva s Učkom u pozadini.

S istarske strane vrijede druga pravila. Protjecanje vremena i prostorne relacije različiti su, a gradovi posjeduju vlastito mjerilo.
 

Analogno možemo pratiti i podvojeno djelovanje arhitekata Alana Kostrenčića i Aleksandre Krebel. Alanovo zagrebačko teorijsko djelovanje – pisanje i njihovo zajedničko istarsko praktično djelovanje – građenje iz pazinske baze.

Aleksandra i Alan su u nekoliko godina ostvarili veći broj pretežno javnih projekata širom Istre: trg u Vabrigi, POS u Balama, dječju knjižnicu i čitaonicu u Poreču i druge. Ti su projekti, iako neveliki, značajni zbog suptilnog pristupa autora izazovu ugradnje suvremenog u povijesno.

Njihov recentni projekt gradske galerije u Sv. Lovreču stoga ne treba promatrati kao izuzetan, već kao jedan u nizu projekata koji čine vrijedan graditeljski opus.

Stara gradska jezgra Sv. Lovreča opasana je nedavno obnovljenim spiralnim zidinama. Na mjestu ulaska u spiralu nalaze se gradska vrata. Od njih se, ‘uz pratnju običnih kuća’, uspinje i jedva primjetno sužava prekrasan trg do bočnog trijema crkve/gradske lože.
 

Montažna pozornica za gradske priredbe postavljena je na donjem dijelu trga uz gradska vrata. Iako naizgled logično, čini se da je to potpuno pogrešno s obzirom na to da je upravo gradska loža intuitivni fokus trga.

Posljednje dvije od kuća u nizu, na mjestu gdje se trg preko ugla crkve prelijeva u susjedni, položajem središnji trg, rekonstruirane su za potrebe gradske galerije.

Na ovom trgu autori ranije neprimjetno interveniraju širenjem ‘važa’ stogodišnje murve.

Dvije su kuće spojene u jednu unutar postojećih gabarita. Ljuska je uzorno konzervirana, a porijeklo jasno označeno različitim tretmanom pročelja. Jedno je kameno, a drugo ožbukano na tradicionalan način s dodatkom crvene zemlje.

Unutar kuća nasljeđena se podjela postupno ukida od prizemlja prema drugom katu. U prizemlju i na prvom katu još je prisutna u denivelaciji poda i segmentu pregradnog zida.

Na drugom su katu oba prostora pripadajuća potkrovlja objedinjena u veću dvoranu. Otvoreno drveno krovište nad izduženim tlocrtom jasno priziva središnji brod susjedne bazilike. Ovaj prostor posjeduje kapacitet gradske dvorane.

Prilikom rekonstrukcije lake drvene međukatne konstrukcije zamijenjene su masivnim. Pritom je ‘izvrnuta’ konstruktivna logika, a postojeći kameni zidovi gotovo su postali poput ovješenog zida-zavjese (naravno, ne doslovno).

Ovdje se ne radi o specifičnom, već o općem ‘problemu’ kod rekonstrukcija povijesnih građevina.

Ako odemo korak dalje i predstavimo prostor samo novoizgrađenim horizontalnim/kosim plohama i stubištem, jasno čitamo unutarnju promenadu koju autori nazivaju ‘vertikalnim produžetkom gradske lođe’.

Unutarnji su prostori razapeti između gotovo bijelo ožbukanih neravnih vertikalnih ploha postojećih zidova i horizontalnih ploha podova, odnosno stropova, obloženih tamnim parketom ili precizno izvedenih u sirovom betonu.

Kako se radi o iznimno malom prostoru gdje su sve površine doslovno nadohvat ruke, haptičko je iskustvo jednako vrijedno vizualnom.

Betonsko/čelično jednokrako stubište s dvoetažnom staklenom stijenom jedini je ‘dizajnirani’ element. Kružeći njime i pripadajućim rampama naizmjenično, napuštamo prostor jedne kuće i ulazimo u prostor druge

Ono što, barem danju, nedostaje da bi prostor galerije doista postao javnim snažnija je povezanost s prostorom trga. Kako to nije ostvareno oblikovanjem kuće, moglo bi se ostvariti oblikovanjem plohe trga. Zbog tog ‘duga’, ali i zbog njihovih referenci s nestrpljenjem čekamo da općina Sv. Lovreč Aleksandri i Alanu povjeri i uređenje trga.